Mobilni, statični...stalno neko zove. Ima poziva kojima se obradujem, ljudi kojima volim da čujem glas, ima i onih drugih. Ali jedno je zajedničko za obe strane. Kada čuju da sam sama, odmah uskaču sa predlozima tipa: idemo do kafića, dođi do mene, ajde nemoj da si sama. Prestala sam da objašnjavam koliko volim moju samoću. Prosto sam ljubomorna na nju. Samoću izjednačavaju sa depresijom, otuđenošću, asocijalnim ponašanjem, uglavnom sa nečim neprihvatljivim.U suštini , ja sam uvek sama i kada je oko mene masa ljudi. Ja moju samoću čuvam u sebi. ali kada se desi da nema nikog kod kuće, (a dešava se veoma često) ja jednostavno uživam. Ne zato što radim nešto što ne bih mogla i u društvu mojih ukućanki, već jednostavno zato što sam sama sa sobom. Malo pre sam ukrašavala jelku. Svi taj događaj , ili većina, vezuje kao porodično okupljanje. Ja ne, baš suprotno....Uživala sam, slike iz detinjstva su se ređale jedna za drugom, razmišljala sam o meni dragim ljudima, a jelka je bila sve lepša i sjajnija. Ova priča će ostati nedovršena jer nemate pojma koliko se može pisati o uživanju u samoći.
P.S. samoća ne znači usamljenost
P.S. samoća ne znači usamljenost
O, baš ti hvala na ovom postu... od srca! Ovih dana sam kao i ti sama i uživam u tome. Ali to nisam ni sa kim smela da podelim, jer ljudi ne shvataju da ti je takva samoća i udaljenost, čak i od onih koje voliš možda više nego sebe, ponekad nužno potrebna. Kao vazduh koji želiš da udahneš, a ne možeš, jer pluća ne mogu da ti se dovoljno rašire od gužve oko tebe.
ОдговориИзбришиMolim. Ali u jednom se neslažemo, nema nikog koga volim više od sebe....Ni njih dve...
ОдговориИзбриши