WIZARD

Every woman has their own wizard, or should have. One who is in his own way, a personal magic, gripped her soul and body. They do not even have to be beautiful, nor handsome, nor clever. It is important to have that power. But I guess I was lucky that I was aware of his wizard spell for other unusual view of the world and everything that happens around him. Moments  wich I do not like  is his "normality" moments. It's fate in such mind .Brain of wizard working on his own frequency which can be understood only by those whom he enchants. And I am happy that he chose me. I guess he saw in me the one that does not hide her half-mad way of thinking, awareness and acceptance of the unusual environment of misunderstanding. I went into his vortex fully aware that in the beginning but it still would be faster and faster. He looks at me and ordered me to fly ... I do it without thinking, because he has power and I know that I see to use them, but leave it to him .. it was so nice. Poor word ... nice, it will be best for me is a magic freed my fear of flying. Text may be schizophrenic, but the characters are like that. Being aware of its peculiarities, active participants in their lives, not pale shadows of ghosts they pass life. I was lucky that I was recognized by Wizard with three ***. It is a wizard with the highest powers, I guess someone has sent him because he knew that he was dealing with someone who needs someone who is such just such a three-***

JEDAN POGLED

Težak dan, obaveze,sastanci, razni ljudi, različite teme razgovora, bolje rečeno pregovora. Osećam da hodam po ivici. Pokušavam da ostanem mirna, da pažljivo slušam i dajem smislene odgovore. U krvi mi je da  već godinama to radim a da se ništa ne primećuje, ali ja sam umorna . Poslednji u nizu sastanaka za danas. Odlazim po dogovoru na ručak. Sedam za sto i razgovor otpočinje. Nešto mi odvlači pažnju od sagovornika. Tek tada shvatam da sedim pored REKE. Gledam, preko , sa druge strane obale se ugnjezdilo malo mesto, krovovi kuća prekriveni snegom i crkva sa dva tornja.. Dunav magično privlači moj pogled. Naslonjena na obe ruke, zaboravljajući pristojnost, poslovnost, samo gledam u njega i  osećam kako sva napetost, nemir nestaju iako je on siv,uzburkan , moćan... Tada ništa nije postojalo oko mene. Samo ON i ja, moj Dunav. Šleper je kao kakva igračka koju je neko dete spustilo u vodu tiho klizio po površini moje reke, sporo, tiho. , Činilo se da ne želi ili se ne usuđuje da uvredi reku što svojim dnom seče savršenstvo i pravi talase. Reka mi je pružila savršen mir nesebično, ne očekujući ništa za uzvrat. To je moj Dunav. 



PRSTEN ŽIVOTA

70 godina od novosadske racije. Stojimo tako okupljeni , slušamo vrhovnog Rabina Srbije i  Patrijarha Irineja. Izmešani a povezani. Povezani ljudskom sudbinom, nepravdom, neljudskošću, nerazumevanjem činjenja. Pa i nakon toliko godina isto boli, peče , duša se slama od životinjskog čina neljudi. Bol nas je okupio, plačemo bez suza jer su presahle. Svako moli za te duše na svoj način jednom Bogu, stvoritelju. Tu nije bitno kome pripadaš, jer  posle toliko vremena ne znamo čija krv teče našim venama, jer mi smo ljudi , potomci bacanih pod led koji je tada prekrio Dunav. Tiho kao kad se zaroni na dah, stojimo i molimo da nas On spase takvih neljudi i dana koji oni donose. Pale se sveće, bacaju bele ruže za svakog nastradalog i Dunav u jednom trenu postaje beo, lep... Takav treba i da ostane. Odlazimo sa mesta pogroma isto tako kao što smo i došli, tiho, spuštenih glava, svako sa svojim mislima i gorkim ukusom u ustima i pitanjem: da li će se ponoviti?

ON THE ROAD

Odrastanje ukalupljeno, škola, posao koji ćeš raditi narednih tridesetak godina, dobijati neki novac za to, uglavnom biti on the road. Glavni putevi su obično dosadni, ne pružaju nikakvo zadovoljstvo. Ali ljudi koji su na njemu računaju se kao uspešni, samozadovoljni, na oko srećni. Rešiti da siđeš sa glavnog puta, i počneš da živiš i ideš po sporednom putu, marginalizovanom od gore navedenih, koji u tome ne vide nikakav smisao jer nema benefita (materijalnog) je možda ludost ali za mene osvešćenje i činjenje sebi. Polako silazim na njega, bez straha, naleti duhovnog zadovoljstva me zapljuskuju. Možda zato što posle duge vožnje glavnim putem mogu sebi da dozvolim da siđem sa njega bez posledica na okolinu koja zavisi od mene. A istina je i da nisam navikla ljude koji zavise da od toga kojim putem vozim ovaj život zavisi da li su srećni ili ne. Znam da nas prosto nešto tera da ne rizikujemo materjalnu sigurnost zbog duhovne ispunjenosti ali osvrneš se jednom i shvatiš da si prazan a punih džepova. I onda poželiš da se voziš onim sporednim putem, osetiš pravo zadovoljstvo, ispunjenost. Ti putevi su mnogo teži ali pričinjavaju neuporedivo veće zadovoljstvo. Osećaj snage da sam možeš da učiniš nešto što će te ispuniti a da nema cost benefit-a je savršen.

ŠTA SE TO DEŠAVA?

Toplo - hladno, gore-dole, slatko - kiselo... Ni sama ne znam zašto imam potrebu da nešto što je divno, toplo,  slatko, dovedem svojom krivicom do dijametralno suprotnog? Da li me na to tera nesigurnost, strah , breme prošlih preživljenih iskustava? Svesno mi govori da se prepustim lepoti trenutka, lepoti odnosa koji se razvija iz semena zagrnutog toplom, vlažnom, plodnom zemljom. Umesto da negujem, zalivam, i opušteno uživam u čekanju da se iz tog semena razvije predivan cvet, ja gazim po njemu i posle se pitam šta se to desilo, zašto ono još ne daje klicu ? Podsvest je čudo. Tera nas da radimo protiv nas samih, a kad ono ovlada nama, onda smo nesrećni, jadni, samosažaljivi, tražimo da nas okolina razume u svom našem emotivnom jadu i bedi. Ne mogu kriviti nikog zbog izgovorenog, nadasve glupih reakcija na nebitne situacije, već samu sebe. Ali koga u sebi da  okrivim što je to tako? Ili da kad god osetim potrebu ili poriv za destrukcijom pomislim na cvet koji još nisam videla a toliko želim ne samo da ga gledam, već i da uživam u njegovom mirisu, bojama...