Težak dan, obaveze,sastanci, razni ljudi, različite teme razgovora, bolje rečeno pregovora. Osećam da hodam po ivici. Pokušavam da ostanem mirna, da pažljivo slušam i dajem smislene odgovore. U krvi mi je da već godinama to radim a da se ništa ne primećuje, ali ja sam umorna . Poslednji u nizu sastanaka za danas. Odlazim po dogovoru na ručak. Sedam za sto i razgovor otpočinje. Nešto mi odvlači pažnju od sagovornika. Tek tada shvatam da sedim pored REKE. Gledam, preko , sa druge strane obale se ugnjezdilo malo mesto, krovovi kuća prekriveni snegom i crkva sa dva tornja.. Dunav magično privlači moj pogled. Naslonjena na obe ruke, zaboravljajući pristojnost, poslovnost, samo gledam u njega i osećam kako sva napetost, nemir nestaju iako je on siv,uzburkan , moćan... Tada ništa nije postojalo oko mene. Samo ON i ja, moj Dunav. Šleper je kao kakva igračka koju je neko dete spustilo u vodu tiho klizio po površini moje reke, sporo, tiho. , Činilo se da ne želi ili se ne usuđuje da uvredi reku što svojim dnom seče savršenstvo i pravi talase. Reka mi je pružila savršen mir nesebično, ne očekujući ništa za uzvrat. To je moj Dunav.
Нема коментара:
Постави коментар