Rekla sam pre nekog vremena da ljubav inspiriše. Ja nisam želela da pišem o njoj jer želim da je živim a ne da je delim sa drugima. Ali jednostavno mi se desilo da želim da podelim nešto što prvi put živim. To je da je moguć razgovor očima. Voditi ljubav pogledom. Razumeti šta znači pogled upućen preko stola. Ćutati i razumeti. Dovoljno je vremena prošlo od prvog pogleda da mogu sebi dopustiti da priznam da sam ispunjena kao žena. Ja, koja sam sama prolazila kroz užasne periode sama, spoticala se, dizala, dobijala borbe, nisam odustajala, nisam mislila da postoji takav MUŠKARAC! Napisano velikim jer to je axiom. Pored njega je sve lakše, jednostavnije, ispunjenije. Ja jesam jaka žena ali koja ima potrebu za dominantnim muškarcem. Volim to u njemu. Brižnost nije privilegija žena to je vrlina muškarca. Toliko je toga u njemu da mi se ponekad čini da je nestvaran. Probudio mi je radost života, pokazao izlaze a da ja nisam morala da se mučiim kako ,kada, gde...Kažu ne postoji idealan muškarac.Za mene postoji jer volim i ono što neki kažu da su njegove mane. Ni mi nismo idealne ali se za mene našao neko ko me je prihvatio onakvu kakva jesam, naizgled jaka, iako uvek spremna da se podignem. Samo sada je tu neko ko će mi pružiti ruku da to bude lakše, kao što sam i ja uvek tu sa pruženom rukom ako se njemu to desi. Dovoljan je samo jedan pogled.
Нема коментара:
Постави коментар